MARŠ MIRA KROZ OČI NAŠE STUDENTICE EMME ŠKALJO

Moje ime je Emma Škaljo, majka sam dvoje djece, studentica II godine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici, studijskog programa Tjelesni odgoj i sport, inače zaposlena u sektoru osiguranja Kazeno-popravnog zavoda u Zenici.

U posljednjih par godina pojavila se sve jača i jača želja za odlaskom u Srebrenicu, ali ne za 11.07. kada je gužva nego u miru doći i odati počast, vidjeti i doživjeti veličinu svega. Ali naše  puteve ne određujemo mi, i svaki naš korak je već unaprijed zapisan.

Po završetku julskih ispitnih rokova, shvatila sam da je sedmica koja slijedi upravo sedmica u kojoj se održava Marš mira i u kojoj se obilježava 30. godina od genocida u Srebrenici. Bez razmišljanja nazvala sam profesora sa tuzlanskog univerziteta da provjerim da li ima mjesta u autobusu i to je bilo dovoljno za polazak. U pola sata spakovala sam osnovne stvari za koje sam mislila da će mi trebati, nešto lijekova, grickalica i već bila na putu za Tuzlu. Niko nije ni znao da sam otišla osim par najbližih prijatelja i partnera, čak sam i majci javila tek kada smo krenuli iz Nezuka, koja nas je dovom ispratila na put i poželjela sreću .

Na put za Nezuk krenuli smo jako rano, u jednom autobusu su se nalazili članovi udruženja PD Konjuh, a u drugom studenti i profesori. Tek kada smo stigli do Nezuka shvatila sam gdje se nalazim, što je neizbježno dovelo do napada panike koji sam uz pomoć divnih ljudi sa kojima sam krenula uspjela prevazići bez da iko primijeti. Nepregledno more ljudi, zastava, žena, ali i djece, autobusa, saniteta hitne pomoći, vojnih autobusa, ali ono nestvarno toliki broj ljudi a tišina koja još više naglašava veličinu svega.

U toj gužvi ugledam poznata lica i natpis na majicama KPZ-ZT ZENICA, napokon olakšanje, tu je neko moj i to njih 15 čak, ponosno uzdignutih glava s odlučnošću u očima.

Nakon intoniranja himne napokon je bilo vrijeme da se krene.

Iako su ove noge pretrčale na stotine kilometara, prvi ulazak u šumu pokazao je da se radi o najtežim koracima koje ću ikada preći.

Bilo je dozvoljeno da se sa munare lokalne džamije u Nezuku puštaju ilahije i u trenutku kada čujem stihove naumpadaju mi riječi velikog profesora Mahmutovića gdje kaže:

„Kćeri, od kukavice nikad neće biti ni šehid ni gazija.“

Ove riječi su bile baš ono što mi je trebalo da shvatim da sam upravo na onom mjestu na kojem sam i trebala biti.

Korak za korakom prelazili su se kilometri, ispred svake kuće nijema lica, ali ipak nasmijana, tu su da se zahvale, što nisu zaboravljeni, stare ruke da pruže ruku, ponude kafu, domaći kolač, jabuku.

Vrućina je polako počela da radi svoje, kolona je počela da usporava oko Crnog vrha, gdje me dočekalo još jedno poznato lice, i to ne bilo koje lice, nego onih tihih heroja koji su cijelim putem bili uz sve nas, što će se u narednih dva dana pokazati kao jedan od najzahtjevnijih poslova koje su oni sa takvom lakoćom odradili, a to su bili veliki momci i djevojke iz GSS-a Zenica.

Napokon mirna nastavljam dalje ali kolona još jednom dolazi do novog izazova jer sa olujnim vjetrom počinje kiša, ali to nimalo ne usporava učesnike koji čvrstim korakom nastavljaju dalje.

Tu sam prvi puta pomislila da ne mogu dalje, ne zbog vremenskih uvjeta ili fizičke zahtjevnosti, nego zbog tišine koja nas je na svakom koraku pratila. Stalno su mi pred oči dolazile slike mojih dječaka koji hodaju pored mene. Tu je ključnu ulogu odigrala podrška voljenih koji su sve vrijeme slali riječi podrške i utjehe, a i mreža koja je bila preopterećena puštala je da mi stignu poruke upravo onda kada su mi najviše trebale.

Nakratko smo zastali, popili kafu, osvježili se voćem, uzeli par slatkiša za nastavak puta i uputili se dalje prema kampu Liplje. Put nam je olakšala i činjenica da je kiša prestala da pada, i preostali dio predviđene rute je protekao mirno i dostojanstveno. Oko 15:00 sati napokon smo stigli u kamp, gdje su nas gospođe iz komore PD Konjuh dočekale sa osmijehom, riječima utjehe, čajem i toplim obrokom, i moram priznati da sam se osjećala dobrodošla kao da godinama planinarim sa njima.

Nakon jela odlučila sam prošetati po kampu i pronaći poneko poznato lice, kao i kolege iz GSS-a Zenica sa kojima sam popila kafu, dogovorila da ću sutra ipak ostati sa njima u kampu i lagano se spremila za novi dan.

Nakon jacijskog namaza uz zvuke kaside, koji kidaju dijelove duše jedan po jedan, shvatila sam da nema spavanja.

„Zadugo nema s Drine vedrine, ne nosi voda tegobe moje,

sanja te majka Nermine sine, k`o da su kapi crvene boje.

Svaki je juli teži i teži, velikog zla je prosuto sjeme,

kroz prste klizi, dunjaluk bježi, ovo je vrijeme preteško breme.“

Nisam mogla ni sanjati kakve izazove će nam druga etapa od kampa Liplje preko Udrča do kampa Mravinjci donijeti.

Drugi dan

U 04:00 otvaram oči i shvatam da pada kiša, prognoza na telefonu potvrđuje ono čega su se svi najviše plašili – padat će cijeli dan. Pažljivo provjeravam kinezio trake kojima sam osigurala stopala i od iščašenja ali i od žuljeva i pomno biram provjerenu obuću, odjeću i kabanicu za dan koji slijedi. Predviđena dužina je oko 31 kilometar ali najzahtjevniji dio je prijelaz preko brda Udrč. I odluka je pala, najveći dio opreme koju nosim zauzimat će prva pomoć, rezervna kabanica, zavoji, trake, lijekovi, suplementi koji bi možda poslužili u bilo kojem momentu hoda.

Kolona je upravo zbog vremenskih uvjeta krenula ranije od predviđenog i već u prvim kilometrima stižemo do džamije, koja prkosno stoji i za opomenu svima pokazuje, da se nikome ne dogodi i nikada ne ponovi.

„Iz blizine srce sluti puhnut će behar,

Okitit će polja naša Rahmet zeleni.

Našoj djeci pružit će stručak ljubice na dar,

a uzdahe slobode i mira meni.“

 

 

 

 

 

Pokušala sam da ubrzam tempo hoda da dostignem početak kolone, da olakšam sebi i da se krećem tempom koji mi više odgovara, a tišina ispod dvije kapuljače je stvorila poseban osjećaj u kojem sam uspjela da punu pažnju posvetim svojim mislima i molitvama. Jer kada kapljice dobuju na stazi kojom su prije mene mnogi gazili, čovjek ne može da ostane ravnodušan.

Kada sam se spustila u Kamenicu, dolinu grobnica, odlučila sam da napravim pauzu, da sjednem i popijem kafu koju mi je nena ponudila i da pojedem kolačić koji mi je drhtavom rukom posebno donijela sa stola na kojem je bio poslužen. U tom trenutku sam shvatila da suze kvase lice cijelim putem, a da sam ja bila uvjerena da je to samo kiša. Ogromnu zahvalu dugujem ljudima koji su i drugi dan pisali poruke podrške, jer dok sam gledala u blato koje se polako skupljalo na putu shvatila sam težinu današnje dionice, mnogi su već bili potpuno mokri a uspon na brdo Udrč još nije ni počeo.

Uzela sam plošku lubenice umjesto vode i polako krenula dalje.

Koliko je samo simbolike u ovoj slici, negdje u dolini grobnica, 30  godina od Srebreničkog genocida jedna lubenica predstavlja genocid koji svijet svakodnevno nijemo gleda nad palestinskim narodom i nevinom djecom.

A rekli smo: „Da se ne zaboravi!“

Toliko puta naglasili:

DA SE VIŠE NIKADA NE PONOVI SREBRENICA

 

 

 

 

 

 

Iako sam drugu etapu od kampa Liplje do kampa Mravinjci odlučila preći sama uskoro sam opet srela kolege sa posla, i ono što je ostavilo najveći utisak je njihova prva reakcija i iskreno pitanje: „Jesi li dobro? Jesu li ti suhe noge?“, dobro sam hvala Bogu i suho, iako sam vidjela da neki od njih nisu suhih nogu, a najteži dio tek dolazi. Zahvalila sam se na ponuđenoj hrani i nastavila dalje, ispred nas se polako formirala kolona i počeo je uspon na brdo Udrč.

Od jutarnjeg polaska do podnožja brda na 214 m nadmorske visine proteklo je 4 sata i 30 minuta, a tek smo bili na pola puta i čekao nas je uspon na 70 6m nadmorske visine koji smo prelazili naredna 2 sata.

Tu su presudnu ulogu odigrali pripadnici GSS-a koji su do kasnih večernjih sati pomagali učesnicima marša da se popnu na vrh, postavljajući konopce pomoću kojih su se mnogi uspjeli popeti ali i lično noseći učesnike na svojim rukama prevodili preko strmih uzbrdica. Mislim da ni sami nisu svjesni koliko veliku ulogu su odigrali tog dana u životima mnogih.

Nakon 6 sati i 40 minuta hoda napokon sam uspjela doći do vrha i, iako nisam neki ljubitelj kafe, ova na vrhu je bila najslađa u životu.

Iako je oprema uspjela odraditi svoj dio posla, u blatu do koljena noge su uspjele ostati suhe kao i kosa, ali na samom vrhu me dočekao strašan vjetar i jako sam se bojala prehlade, te sam odlučila odmah nastaviti dalje. Knedlu u grlu mi je ostavila pomisao da su te 1995. godine hrabri ljudi okruženi strahotama, noseći djecu i vodeći stare, iznemogle, gladni i bosi prošli tu istu dionicu.

Tiho u sebi sam Mu se zahvalila na svim blagodatima te polako nastavila prema kampu.

Ostatak puta je protekao bez većih problema i iz poneku rečenicu podrške razmijenjenu sa ostalim učesnicima došla sam do magistralnog puta nadomak kampa na kojem me dočekao jedan od najtežih prizora. Naime pored mene je prošao kamion sa posmrtnim ostacima žrtava genocida koje će 11.07. napokon pronaći svoj mir zajedno sa dosadašnje 6772 žtrve.

ŠEST HILJADA SEDAMSTO SEDAMDESET I DVIJE ŽTRVE!

Nisam imala snage ni da se pomjerim, nemam ni sliku da pokažem, samo sam nijemo stajala dugo nakon njihovog prolaska.

Stajala sam tako ukopana dok nisam shvatila da mi je hladno, i da je kamp jako blizu. Vukla sam korak za korakom, kada me na video poziv pozvala majka, okrenula sam kameru prema skupini mještana koji su me dočekali sa halvom, bombonama, vodom ali i suhom odjećom, obućom i čarapama, sa suzama u očima mi je rekla: „Čuvaj se, sine.“ i poželjela sreću.

Ubrzo nakon toga sam ušla u kamp Mravinjci gdje su me ljubazne gospođe iz PD Konjuh dočekale kao svoje dijete sa toplim obrokom, čajem dekicom i riječima utjehe.

Nakon obroka uzela sam svoje stvari i prebacila se u dio kampa u kojem se nalazio Zenički dio GSS-a, slušala sam o tome šta su sve raditi danas, te tiho obećala sebi da ću iduće godine ovdje biti jedna od njih.

Pažljivo sam prekontrolisala trake na stopalima i shvatila da hvala Bogu i dalje nemam većih žuljeva i bolova, zamjenila one kojima je to bilo potrebno, spakovala stvari, odjeću, grickalice i opremu za u jutro, te se povukla u šator na željno iščekivani odmor.

Kada se sve utišalo opet su u misli došli stihovi kaside:

„Svi smo mi tvoji majko Saliha, mjeseca svakog, halka je kraća.

Pravda će doći ali je tiha, a srce bolno isti dan vraća.

Šehidska majko, suza će tvoja gasiti vatre onoga svijeta,

Voljenih tvojih nevine duše, k`o latice su bijeloga cvijeta.“

Znala sam da moram spavati, da je i sutra zahtjevna dionica ispred nas, ali u sebi duboko sam znala da na ovom tlu u tišini u ove noći za mene nema spavanja. Nažalost oko 2 sata iza ponoći iz šatora me digla mučnina, da li od umora, ili od hladnoće ili od vode koju sam putem sipala počelo je povraćanje koje se smirilo tek oko 4 u jutro kada je već bilo vrijeme za buđenje i rasklapanje šatora.

 

Medicinski tim je bio u šatoru pored te mi pružio svu moguću pomoć. Iako sam u neko doba bila slomljena činjenicom da je za mene ovo možda kraj puta uz Božiju pomoć i riječi podrške i pažljivo spakovan doručak kolegice Amele odluka je pala da ipak idem dalje.

I tako u 7 sati i 30 minuta krenusmo na treću etapu, put od kampa Mravinjci do Memorijalnog centra Potočari, za mene najteži i najizazovniji dio puta.

Treći dan

Predviđena udaljenost današnje dionice je oko 34km, već prilikom polaska iz Zenice sam imala sliku kako će današnji dan otprilike izgledati iz perspektive onih koji su taj dio puta prešli ranije, što mi je uveliko olakšalo psihičku pripremu, iako ne postoji ništa na svijetu što vas za ova tri dana može pripremiti dok ne dođete i sami ne svjedočite šta znači preći 100 km po ovom terenu, a oni su bili bosi i gladni u borbi za vlastiti život i živote svojih najmilijih.

Nakon jučerašnjeg ranijeg polaska učesnika iz kampa, danas sam odlučila da ću se od početka pokušati kretati se što bliže početku kolone, gdje sam se osjećala sigurnije.

Prvi kilometri etape su bili jako slični prijašnjim, asfaltirani uski putevi, mještani ispred svake kuće, svako sa tugom u očima ali osmijehom na licu nudi onoliko koliko može, najčešće kafu, sok, kolač ili voće, ako ništa nude ono najbitnije – riječi zahvale, podrške i utjehe.

Korak po korak stigli smo do prve kolektivne pauze, gdje se mom koračanju pridružuje gospodin Samir iz Kaknja. Ja sam na njegovoj majici prepoznala Zagora što je ujedno i ime njegovog planinarskog društva, a on je pitao šta na mojoj znači „trčimo iznad oblaka“ što je krilatica mog trkačkog kluba. U narednim kilometrima uspjeli smo pronaći zajedničke poznanike, podijeliti doručak i polako smo ušli u šumu i stigli do Zloglasne Bukve.

Na tom mjestu je planirana kolektivna pauza za vrijeme koje će biti održan historijski čas.

Zauzeli smo mjesto pored kolone, dosuli vodu, odučili pojesti nešto slatko, ali smo bez ijednog pokreta sjedili onako skamenjeni dok smo slušali šta je sve na ovom „malom“ mjestu učinjeno, kolika količina krvi natapa zemlju koju gazimo.

Potajno sam se molila da što prije krenemo dalje, jer se pri u ulasku u šumu sužavao put te su učesnici Marša ulazili jedan po jedan, pa su se polako svi počeli naguravati oko mene. Osjetila sam kako mi se bliži novi napad panike, sat je očitavao neobično visok puls, dah je postajao sve plići, bojala sam se spustiti pogled jer sam imala osjećaj da na mojim nogama nije kiša nego krv o kojoj upravo na ovom času govore. Podigla sam glavu, kukavički i sporo spustila ruke pred sebe u travu uz izgovor da sam jako pospana i umorna, uvjeravala sam samu sebe da je pod mojim rukama samo zemlja, trava i mahovina. Napokon sam skupila hrabrosti da otvorim oči, iznad mene nebo prošarano oblacima, grane koje se polako ljujaju, osjetila sam vjetar na licu, i napokon su se puls i disanje vratili u normalne parametre.

Tačno u tom momentu kolona je nastavila da se kreće, i jedno po jedno smo ušli u šumu, a pored puta smo mogli vidjeti ostavljene cipele, i odjeću onih koji su prije 30 godina prošli istim putem. Počeli smo se spuštati niz Kamenička brda do potoka jedan po jedan. Strma nizbrdica preko potoka, pa još teža klizava uzbrdica, osigurana užadima koja su dan ranije postavljena.

Baš ono o čemu su mi na poslaku i govorili, i ako ih ima 5 meni se činilo kao 105. U jednom trenu sam zamolila ekipu medicinske pomoći da mi daju jos jednu tabletu za stomak jer sam imala osjećaj da jednostavno ne mogu dalje.

Pažljivo sam birala prehranu i suplemente koje unosim znajući da je organizam od svega što se dešavalo u protekla dva dana poprilično iscrpljen, da su mi energetske rezerve na minimumu i da ću jako pažljivo morati balansirati prilikom unosa šećera i elektrolita ukoliko mislim doći do kraja današnje etape. Povjerenje sam položila na hurme i orašaste plodove, što se na kraju pokazalo kao ispravna odluka.

U tom trenutku konačno uspijevam uhvatiti signal na telefonu, gdje me dočekuju najljepše poruke pažnje voljenih koje mi daju energiju potrebnu za nastavak puta.

Prešli smo četiri brda i četiri potoka ostalo nam je ono najveće, peto. Bilo je ukupne visine kao prethodna četiri zajedno, a svi iz svijeta trčanja oko mene znaju da mi uzbrdica nije jača strana, koliko god puta da sam pogledala iznad sebe, brdo se činilo sve veće i veće. U tom trenutku se kroz suze počinjem grohotom smijati i primjećujem začuđene poglede ljudi oko sebe. A mojom glavom odjekuju riječi Muftije Zukorlića koje stoje na zidu moje sobe, i koje su prvo što vidim kada u jutro otvorim oči.

“Svakom uzbrdo zapne i najbolji trkač se zadiše u trci.

Kašlje, pa odmara, pa povraća dušu, pa opet ispočetka.

Zašto? Zato što si šampion, što si pobjednik, što si heroj!

Što nisi jadnik, sto nisi prodata duša! Zato ne odustaješ!

Boli? Pa boli, da ne boli svi bi bili heroji.

Ali razlika između heroja i kukavica je što obojicu boli, a heroj nastavlja!

A kukavica proda dušu, vjeru jer lakše mu!”

Jer okreneš se oko sebe i u svemu vidiš znakove milosti Njegove – pri izlasku na vrh zadnjeg petog Kameničkog brda onako u bunilu čujem da me neko doziva. Emma! Heeej! Halo Zenica! Polako se okrenem i imam šta vidjeti, sa momcima koji su off road vozilima došli na najnepristupačniji dio staze da donesu vodu, voće i sve što je potrebno, stoji moja krv, rođak koji u tom momentu nosi najsimboličnije prezime „SREBRENICA“.

„Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?“ Er-Rahman

Vidjevši da nisam baš dobro ponudi me da sjednem, donosi mi vodu, sipa u boce koje su mi u ruksaku, miješa elektrolite i uz svu radost što sam vidjela nekoga svoga napokon nastavljam dalje.

Druga polovina puta je protekla u najboljem redu te nakon 2 sata polako se počinjem spuštati u Potočare, noge su teške kao da svu težinu svijeta držim na njima. Na pređenih 27 km treće etape ugasio se sat i prestao da mjeri pređenu udaljenost zaokruživši je na 84,15km u 3 dana, a do Memorijalnog centra u Potočarima ostalo mi je još velikih 6 km.

Napravili smo posljednju pauzu na kojoj oblačim majicu sa oznakama fakulteta ponosna što predstavljam svoje prezime, svoj grad i ustanovu koja mi je pružila ogromnu šansu i poklonila mi svoje povjerenje.

Sa zvučnika se još jednom čuju poznati stihovi koji će me kao majku još dugo pratiti:

„Sine, sine moj dragi Nermine, svaki uzdah duše si majčine,

pjevaju ti sad dženetske ptice, ime moje, tugo Srebrenice.“

Uskoro žamor koji nas je pratio cijelim putem polako zamire, ostaju samo tišina i bolni pogledi ljudi koji nas dočekuju. Sa obje strane kolone su oni kojima su najmiliji tu pronašli svoj smiraj, oni koji još uvijek traže posmrtne ostatke svojih najdražih.

Oko nas postrojeni pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koji su vrijedno sklapali i rasklapali naše šatore, brinuli se da nam ništa ne fali, postrojeni medicinski radnici koji su velikodušno pomagali svakom učesniku kojem je pomoć bila potrebna, pripadnici Gorske službe spašavanja koji su na svojim rukama prenosili one koji nisu mogli sami preći ovaj put. Oko nas djeca pripadnika Marša mira koja pritrčavaju svojim roditeljima, i roditelji koji sa ponosom gledaju svoju djecu koja su sigurna stigla na odredište. Sklapam oči i vidim svoje voljene, majku, oca, nanu, sestru i malene mog Dinu i Edena, Saru, Amara, Armana i tiho šapnem:

„Gospodaru, hvala Ti!“

Uzimam telefon da se javim da sam stigla, pita me kako sam? Jel sve boli? Duša najviše?

Tačno tako, na ovom mjestu, u dolini bijelih nišana je zauvijek ostao dio duše i obećanje da ću se dok mi zdravlje to dopusti opet ovdje vraćati.

I dok polako pakujem stvari, za povratak kući jedino što mi se vrti po glavi je molba iz pjesme Balaševića koju sam kao dijete svirala na violini:

„Samo da rata ne bude, ludila među ljudima veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima i svakoj bajci naude, da rata ne bude!!!“

Piše: Emma Škaljo,

studentica druge godine studijskog programa

Tjelesni odgoj i sport Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zenici